DVIJE LIJEVE NOGE

Budim se i potpuno nesvjesno ustajem na lijevu nogu. Po prirodi lišen svake vrste praznovjerja, krećem u obavljanje svakodnevnih radnji. No, već na putu prema kupaonici, lijevom nogom (da, onom na koju sam ustao) udarim u dovratnik i uz bujicu psovki koju su spontano iznjedrila moja usta (stvarno ne znam od kuda mi sve to)  srušim se na pod ne vjerujući da jedan mali udarac može izazvati toliko boli. Kada je spomenuta već malo popustila, krećem dalje, opet prema kupaonici, ali noge vode svoju politiku, desnom stanem ravno na bakugana mog petogodišnjaka i preko njega skliznem, ni manje ni više, nego na leđa. Scena dostojna najnovijeg Sam u kući 15. O da! Ovo zaista boli. Oprezno, sa zebnjom u srcu podižem se na noge ispitujući da li su mi svi vitalni organi na mjestu i je li možda ozlijeđen kakav važan živac u kralješnici. Srećom, sve je dobro, život mi je izvan opasnosti. Neurotično, centimetar po centimetar, krećem se hodnikom prema kupaonici oslanjajući se na zidove. Smješak na mom licu proporcionalan je smanjenju udaljenosti do cilja.  Kvaka je već u ruci! Yes! No, polako, neću se prerano veseliti. Oprezno ulazim i samo što nisam upalio svjetlo... bam! Opet sam na podu, ovoga puta na stražnjici (hajde, tu je barem bolje potkoženo). Jasno mi je i zašto: netko je jutros ostavio mokru krpu tik do vrata. Proklet bio dan kad sam se oženio i, pitaj Boga zašto, odlučio više ne živjeti kao samac i kao samac odgovorno stavljati vlasitite mokre krpe gdje god želim po mojoj i ničijoj više kući znajući u svakom trenutku što se sve nalazi na podu jer sve što je na podu...

„Što je tata, imaš dvije lijeve noge?“

Misli mi prekine podrugljiv komentar mog starijeg podmladka u svojim najvragolastijim godinama. Još uvijek na stražnjici, nekako uspijem lijevom rukom iza leđa dohvatiti ručnik i neprimjećeno ga zavitlati ravno prema njegovom tinejdžerskom licu. Pun pogodak! Prva stvar koja mi je pošla od ruke danas...
On će meni da imam dvije lijeve noge, balavac jedan! Dvije lijeve? Lijeve? Kao pred svjetlosnim tunelom na kraju životu, sličice sjećanja na današnje jutro prolaze mi glavom i samo jedna sekunda je dovoljna za rezime jutrašnje havarije. Pažnja se zaustavlja na jednoj od prvih sličica: silazim s kreveta i lijeva noga mi prva dotiče pod! Lijeva noga! Pa da, naravno, ustao sam na lijevu nogu! Praznovjerniji no ikad, brzinom Munjevitog Jurića stvorim se nazad u krevetu (ne ozlijedivši se pri tome niti jednom) spreman na rekonstrukciju početka današnjeg dana. Polako i elegantno pružam prvo desnu nogu i njom stanem na pod. Uf, sad je bolje, od sada će sve krenuti drugim smjerom.

I zaista, stvar funkcionira, elegantno šećem stanom gore dolje i izazivam sudbinu, šepureći se svojom spretnošću. Ha! Ne možeš mi ništa! Prokletstvo lijeve noge za danas je prekinuto! Žvačući doručak, glavom mi prolaze čudnovate misli. Misao broj 1: stvarno je nezgodno živjeti s dvije lijeve noge... Misao broj 2: Sreća što takvo što ne postoji. Misao broj 3: No, možda postoji hodanje u dvije lijeve cipele. Misao broj 4: Tko bi to uopće činio u današnje vrijeme i zašto? Misao broj 5: U današnje vrijeme ne bi, ali sigurno je postojalo vrijeme u povijesti kada su obje cipele bile identične, i to obje lijeve.  Misao broj 6: To mora da je bilo strašno neudobno. Misao broj 7: Susjeda Milica opet hoda po stanu samo u dunjem rublju...
Zanemarivši misao broj 7, sve ostale misli potpuno su netipične za mene. No, budući da je cijelo današnje jutro krenulo u vrlo neočiglednom smjeru, odlučio sam poslušati svoj poriv i na internetu pronaći od kada zapravo ljudi nose lijevu i desnu cipelu, tj. od kada se cipele razlikuju kao lijeva prilagođena lijevoj nozi i desna, prilagođena desnoj nozi.

I evo što sam saznao:

Vrlo rano ljudi su osjetili potrebu da stopala zaštite od hladnoće, vrućeg pijeska i oštrog kamenja. Nevjerojatno, prve cipele pronađene na ostacima ljudskih tijela potječu iz razdoblja oko 3 500 godina prije nove ere. Najstarija cipela pronađena je u Armeniji 2008 g., a bila je izrađena od jednog komada goveđe kože, sašivene sprijeda i straga pomoću kožne vezice. 1991. Godine u Alpama, na austrijsko-talijanskoj granici pronađen je Ötzi, ledeni čovjek, najstarija europska ljudska prirodna mumija iz otprilike 3300. godine prije nove ere. On je pak na nogama imao prekrasan smeđi model sa potplatom od medvjeđe kože, gornjim dijelom od jelenje kože te vezivom od granja. Riječ je zapravo o vrlo naprednoj vodootpornoj cipeli, kao što možete vidjeti i sami na sljedećoj slici.


 
Nacrt Ötzijeve cipele

Neki antropolozi smatraju da je otkriće cipele puno starije nego što smo mislili pa tako pretpostavljaju da ljudi nose neku vrstu obuće još od prije 40000 do 26000 godina. To potkrepljuju činjenicama da se od tog perioda smanjuje debljina kostiju nožnih prstiju, ako uzmemo u obzir da nošenje cipela rezultira smanjenim rastom kostiju što dovodi do kraćih i tanjih nožnih prstiju.
Da, da, još nismo došli do pitanja lijeve i desne cipele, no materija je jako zanimljiva pa nisam mogao odoljeti da ju ne podijelim s vama. Uglavnom, prve cipele su većinom bile poput kožnatih vrećica navučenih na noge kako bi ih štitile od šiljastog kamenja, hladnoće i vrućine. U toplijim krajevima koristile su se sandale, dok su u ledenim predjelima modernije bile cipele.

Egipćani su izrađivali prekrasne umjetnički ukrašene sandale od papirusovog lišća. Mokasine su nogu dobro štitile od hladnoće i vlage, a imale su vezice provučene kroz preklopljenu kožu kojima su se mogle stegnuti oko gležnja. U takvom obliku, još uvijek ih nose Sjevernoamerički Indijanci, Eskimi i Laponci. Dok su Grci kroz umjetnost izrađivanja cipela pokazivali svoju sklonost skladu i ljepoti, Rimljani su se orjentirali na izradu sandala za svoje vojnike. No, i oni su u kasnije sandale ukrašavali zlatom i dragim kamenjem. A kada smo već kod Rimljana, čini se da su oni prvi u povijesti razlikovali lijevu od desne cipele. Unatoč veličini i moći Rimskog Carstva, ta navika nije zaživjela i nakon raspada Rimskog Carstva pa se tako opet pojavljuje tek oko 1850. godine kada se cipele počinju strojno šivati u tvornicama. Ne mogu zamisliti da su svo to vrijeme ljudi naokolo šepali u vrlo neudobnim istim cipelama na obje noge. No, čini se da su se veći dio povijesti cipele proizvodile za posebne prilike i za posebno istaknute ljude pa je izgled cipele bio puno važniji od udobnosti i funkcionalnosti. Tako su bile stilizirane i ukrašene gotovo do apsurda često sa jako šiljatim i uzdignutim prednjim dijelom. Zbog modernih cipela s toliko dugačkim prednjim dijelom da se u pojedinima uopće nije moglo hodati,  u elizabetansko doba donešen je zakon koji je određivao maksimalnu duljinu cipele. Srećom po nas, sredinom 20-og stoljeća, razvoj u proizvodnji gume, plastike, sintetičkih materijala i industrijskih ljepila, omogućio je razvoj cipela kakve poznajemo danas.

Dobro sam se zabavio gledajući neke od zaista suludih modela koje su ljudi nosili kroz povijest pa ću ih podijeliti s vama! Uživajte!

 

Stari Egipat oko 1200 godina prije nove ere. Ovakve modele sa zakrivljenim šiljatim vrhom nosili su prinčevi, kraljevi ili svećenici.

 

Stari Egipat. Obični pučani nosili su ovakve sandale sa đonom od papirusa ili konoplje.

 
Antička Grčka. Svjetlo obojene ženske sandale s debelim đonom.

 
Antička Grčka. Časničke sandale na vezice. Što je višlja sandala, časnik ima veći čin.



 

Vojnička cipela iz antičke Grčke. Izrezbareni jezik cipele upućuje da je vlasnik cipele slobodni čovjek ili građanin.

 

Antička Grčka, 100 – 700 godina prije nove ere  - sportska cipela iz Homerovog doba.

 
Sandala koju su prema rimskoj mitologiji nosili božji glasnici.
 

Starorimska cipela - karakterističan dio glumčeva kostima u tragedijama.

10. stoljeće, Njemačka – cipela izrađena iz jednog dijela kože po uzoru na starogrčke cipele
 

Francuska, 15. Stoljeće – tipičan primjer europske sklonosti dugačkim zašiljenim modelima.
 

Engleska, 15. Stoljeće – dio oklopa; lanac je služio za pridržavanje nevjerojatno dugog šiljatog vrha.


 

Francuska, 15. Stoljeće – muška cipela od kože i drveta koja je prethodila pojavi muških visokih
potpetica
 

Medvjeđa šapa, Njemačka 15. stoljeće – još jedan primjer prenaglašavanja ekstravagancije koji je zabranjen zakonom u Engleskoj.
 

Japan –primjer tipične sandale za pučanstvo

 

Japan, cipele za gejše s vodootpornim gumenim vrhom.


 

Mongolija, filcana zimska čizma za jahanje.


 

Istočna Indija, 16. stoljeće kada su cipele nosili samo plemići.

 
Venecija, 16. Stoljeće – prabaka današnjih ženskih štikli

 
16. stoljeće, Europa – klompa koja je služila da zaštiti lijepe ženske cipele od blata i hodanja po
kaldrmi

 
Nizozemska, 17. stoljeće – tipična čizma iz tog vremena s nogavicom, glomaznim gornjim dijelom i mamuzom.

 
Engleska, 18. stoljeće – popularna teška kožna čizma koja se nosila preko papuče ili cipele.

 
Engleska, 18. stoljeće – tipična radnička cipela sa šivanim rubom između đona i gornjeg dijela i petom izrađenom od kožnih strugotina.
 

Kina, 19. stoljeće – nastran običaj da se noge malih djevojčica zamataju kako bi ostale male.

 
19. stoljeće – muška cipela od rastezljivog štofa za lakše obuvanje.

 
19. stoljeće – ženska cipela ukrašena čipkom i svilom; pojavom šivaće mašine počeli su se izrađivati ovakvi otmjeni modeli.

 

Mokasina – tradicionalna cipela američkih indijanaca koja je ušla u modu kao klasična cipela u SAD-u


Ukoliko ste se zapitali gdje sam pročitao sve ove zanimljive stvari i pronašao sličice, evo odgovora:

http://rome.mrdonn.org/achievements.html:
http://en.wikipedia.org/wiki/Shoe
http://www.shoeinfonet.com/